Vrijednost fizikalne terapije i rehabilitacije je neizmjerna
Razgovarali smo s mr. sc. Danijelom Klarić, dr. med., specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije, koja je dio tima Centra za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Specijalne bolnice Sv. Katarina. Program rehabilitacije u Sv. Katarini prilagođava se individualno svakom pacijentu, ovisno o samoj bolesti i oštećenju, odnosno operativnom zahvatu te osobnim potrebama bolesnika, a s ciljem što bržeg povratka u svakodnevne životne aktivnosti.
U intervjuu s mr. sc. Danijelom Klarić saznajte kako je tekao njen životni i karijerni put, koja su sve njezina polja interesa i s kojim se sve izazovima susreće u svakodnevnom radu s pacijentima te koliko je zaista važna fizikalna terapija u procesu liječenja i oporavka.
Molimo Vas da se ukratko predstavite i opišete Vaš obrazovni put.
Zovem se Danijela Klarić, magistar sam medicinskih znanosti, specijalista fizikalne i rehabilitacijske medicine. Moj obrazovni put krenuo je od osnovne škole koju sam završila u Splitu, kao i dio srednje škole. Ja sam bila tadašnja ‘Šuvarova generacija’, tako da sam zadnja dva razreda srednje škole završila u Zagrebu. Pohađala sam srednju medicinsku školu u Vinogradskoj cesti 29. Medicinski fakultet upisala sam 1982. godine te ga završila u redovnom roku 1987. godine s visokim prosjekom ocjena. Stažirala sam za KBC Zagreb (tada Rebro). Nakon toga sam dvije godine primarne medicine radila u Stubičkim toplicama. 1990. godine radila sam kao znanstveni novak na Klinici za internu medicinu KB Sveti duh, a 1992. sam dobila specijalizaciju iz fizikalne medicine i rehabilitacije. Specijalistički sam položila krajem 1996. Ono što je posebno zanimljivo u mojoj poslovnoj karijeri jest da sam jedan dio svog radnoga iskustva bila izvan medicine, kada sam stekla i određene organizacijske/menadžerske sposobnosti – uspješno sam vodila dvije privatne tvrtke, a to je možda nešto neuobičajeno za liječnika. Nakon određenog izbivanja, ponovno sam se vratila medicini i počela raditi kao specijalista fizijatar u KBC Sestre milosrdnice. Od početka ožujka sam djelatnik Specijalne bolnice Sv. Katarina.
Kada ste osjetili poziv prema ovome zanimanju? Zbog čega ste se odlučili postati fizijatar, tj. što je utjecalo na Vašu odluku o odabiru ovog zanimanja?
Da ću biti liječnica, znala sam još u osnovnoj školi. Ne mogu reći uopće da je to bio poziv, ja sam jednostavno znala da ću biti liječnik i u 5. razredu osnovne škole, kada nas je razrednica pitala što ćemo biti kada odrastemo, ja sam vrlo jasno i glasno rekla: „Ja ću biti doktorica“. Fizijatar sam odlučila postati dok sam radila u Stubičkim toplicama. Naime, jako mi se svidjela mogućnost da smo kroz određene terapijske procedure i vježbe za pacijente mogli napraviti jako puno, od jednog potpuno nepokretnog teškog stanja pacijente smo stavili na noge, vratili ih njihovom svakodnevnom životu u punom smislu. Moram priznati da su tada rehabilitacije malo duže trajale, otprilike 3-4 tjedna, s malo više terapijskih procedura i dužeg trajanja samih procedura, tako da je sama fizikalna terapija bila, u neku ruku, sveobuhvatnija. Fizikalna i rehabilitacijska medicina mi je bila jako lijepa i prihvatljiva specijalizacija za ženu, posebno za ženu koja želi imati obitelj, što sam i ja htjela i ostvarila, tako da danas imam troje odrasle djece i baka sam uskoro četvrtog unuka. Nekako sam željela, uz stručni, ostvariti i privatni život te se posvetiti svojoj obitelji.
Koja su Vaša polja interesa i područja rada kada govorimo o fizikalnoj medicini i rehabilitaciji?
Kada govorimo o fizikalnoj medicini, moje područje zanimanja je apsolutno sve vezano za rehabilitaciju, od degenerativnih bolesti kod starijih pacijenata do postoperativnih stanja koja su zastupljena u Specijalnoj bolnici Sv. Katarina, kao i sportskih ozljeda, koje su mene veliki izazov, točnije fizikalne terapije i sportske rehabilitacije nakon takvih ozljeda.
Kako zapravo izgleda jedan uobičajeni dan fizijatra?
Kod mene ne postoji nešto što se zove uobičajeni radni dan fizijatra, kod mene je svaki dan neobičan. Moram reći da se i nakon 35 godina radnog iskustva često budim ponedjeljkom ujutro uzbuđena zbog novog radnog tjedna, zbog pitanja i razmišljanja što bi mi se taj tjedan novo moglo dogoditi, što bi moglo biti posebno zanimljivo? Volim intenzitet, on je moj pokretač! Budim se između 4 i 5 ujutro, a počinjem raditi već u 7h. Radno vrijeme mi je do 15h, iako često ostajem i kasnije, te moram priznati da gotovo nikada ne gledam na radno vrijeme, ostanem onoliko koliko treba. Volim raditi u timu s ljudima koji brzo donose odluke jer sam i sama takva, volim se konzultirati s kolegama drugih specijalnosti u Sv. Katarini….to su ortopedi, traumatolozi, vertebrolozi, radiolozi. Volim konzilijarne sastanke koje imamo vrlo često, na tjednoj ili gotovo na dnevnoj razini. Volim kada imam neko pitanje na koje možda u tom trenutku ne znam odgovor pa se konzultiram s kolegama kako bi zajednički pronašli najbolje rješenje za svakog pojedinog pacijenta. Kod nas se jednostavno ne može dogoditi da se pacijent ‘izgubi’ u sustavu ili da ode nezadovoljan pruženom uslugom i liječenjem.
Radi kakvih poteškoća i stanja Vam se pacijenti najčešće javljaju?
Ljudi se najčešće javljaju zbog klasičnih tegoba, a to su problemi s vratnim i lumbalnim dijelom kralježnice, zatim bolovima u zglobovima, oticanjem zglobova itd. Mladi ljudi pak često imaju sportske ozljede. Jedan od problema je taj što danas mladi ljudi jako rano kreću u teretane gdje vježbaju sami, nisu pod kontrolom pa se onda često i sami povrjeđuju. Znači, kada nisu pod kontrolom tijekom vježbe, zna se dogoditi da iste rade nepravilno, s velikim teretima, pa rade kompenzacijske pokrete, što dovodi i do ozljeda zdravih dijelova tijela. Veliki problem današnjih ljudi je sjedilački način života – ljudi puno sjede na poslu za računalom, gdje god dođu sjede, u restoranu, kinu, kazalištu. Generalno, ljudi se malo kreću, ne vježbaju, nepravilno se hrane pa nije ni čudo što je Hrvatska na 1. mjestu u Europi po pretilosti. Kod starih ljudi, tu su degenerativne promjene lokomotornog sustava, za koje ima lijeka uz fizikalnu terapiju, medikamentozno liječenje i redovitu tjelovježbu.
Mogu li se takva stanja prevenirati? Na koji način/e?
S obzirom na današnji sjedilački način života i na činjenicu da ljudi sve više sjede, rade posao sjedeći za računalom/laptopom, malo se kreću, uglavnom se voze automobilima, a rijetko pješače, sve je veći broj mladih ljudi koji dolaze s takvim poteškoćama. One se mogu prevenirati redovitom tjelovježbom. Redovita tjelovježba minimalno 2 do 3 puta tjedno, koja je prilagođena dobi pacijenta, može svakako prevenirati nastanke bolova, zaustaviti ih te popraviti štetu ukoliko je ista već učinjena. Pomaže i pravilna i uravnotežena prehrana, nadoknada određenih vitamina i minerala ukoliko je potrebno, a posebno bih izdvojila D vitamin kao izuzetno bitan.
Koliko je važna fizikalna terapija/rehabilitacija u cjelokupnom procesu liječenja i oporavka?
Fizikalna terapija i rehabilitacija igraju iznimno važnu ulogu u svakom procesu liječenja i oporavka, kako u konzervativnom liječenju samo fizikalnom terapijom i redovitom tjelovježbom, tako i nakon operacijskih zahvata, općenito nakon bolnih stanja uzrokovanih različitim promjenama na kralježnici, zglobovima, potom protruzijom diska i degenerativnim promjenama. Rekla bih da smo u pri samome vrhu po našoj vrijednosti. U prilog tomu govori činjenica da, uz ortopediju i traumatologiju koje su najzastupljenije u operacijskom smislu, preoperativno, ali i postoperativno najveću vrijednost ima upravo fizikalna terapija i rehabilitacija. Važnost našeg posla u Centru za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Sv. Katarine je u tome da pacijentima objasnimo te ih naučimo kako pravilno vježbati, kako se pravilno kretati poslije operacije, kako ustajati, kako sjedati, kako koristiti različita pomagala, hod uz i niz stepenice. Jednom riječju, vrijednost fizikalne terapije i rehabilitacije je neizmjerna.
Tko više traži Vašu pomoć: mlađa ili starija populacija? Žene ili muškarci? Rekreativci ili profesionalni sportaši?
Ja bih rekla da u posljednje vrijeme sve veći broj mlađih ljudi traži pomoć fizijatra, upravo zbog gore navedenih razloga. Podjednako su tu zastupljeni žene i muškarci, a moram reći podjednako i rekreativci i profesionalni sportaši. Svima nam je poznato koliko profesionalni sport zna biti agresivan sport. Od vrhunskih profesionalnih sportaša kasnije imamo ljude koji postaju gotovo polu invalidne osobe, s velikim poteškoćama lokomotornog sustava kao posljedice velikog broja ozljeda i operacijskih zahvata. Populacija je sve starija, ljudi duže žive, a samim time su i ljudi koji dolaze s degenerativnim promjenama također u velikom broju zastupljeni u mojoj ordinaciji. Sve je veći broj i ljudi koji imaju preko 80 g. i 85 g. Ja sam za to da pacijenti, koliko god dugo žive, imaju zadovoljavajuću kvalitetu života te nikada neću reći nekom od svojih pacijenata da im, s obzirom na godine, ne treba fizikalna terapija. Dapače, fizikalna terapija primjerena životnoj dobi i promjenama dovodi do značajno bolje kvalitete života, do zadovoljnijih ljudi, do ljudi koji imaju dosta godina, a koji su do samog kraja aktivni i nisu na teret svojoj obitelji.
Što smatrate najvećim izazovom u svome radu?
Pa moram priznati da je meni najveći izazov u mome radu prepoznati što je pravi uzrok problema kod svakog pacijenta koji dođe u moju ambulantu. Ja mogu za sebe reći da sam jedan od onih liječnika koji ima holistički pristup pacijentu, koji pacijenta gleda sa svim njegovim poteškoćama. Jako često prepoznam da se zapravo, iza nekih njegovih poteškoća i bolova koje ima te smetnji na koji se žali, ‘krije’ nešto drugo. Jedna sam od onih koja osjeti ili jednostavno zna postaviti ono ‘pravo pitanje’. S obzirom na današnji tempo i način života, svjesna sam koliko i druge poteškoće mogu biti uzrokom smetnji i bolova od strane lokomotornog sustava i to mi je zapravo najveći izazov! Često se znam našaliti da je moja ordinacija fizijatrijsko-psihijatrijska ordinacija. Tu leži najveći izazov – kako prepoznati je li bolno stanje na koji se pacijent žali posljedica neke promjene ili je možda neki drugi izvor tegoba, to mi je zaista najveći izazov, ali moram priznati da to jako dobro radim! Nekada prije su ljudi govorili „u zdravom tijelu zdrav duh“ jer su htjeli potaknuti ljude da vježbaju. Naravno, tada je život bio puno jednostavniji nego danas. Danas vrijedi ona uzrečica „u zdravom duhu zdravo tijelo“, a u današnjem načinu života održati zdrav duh, a samim time i zdravo tijelo često puta zna biti jako izazovno i teško.
I za kraj, što biste posebno savjetovali i istaknuli kao fizijatrica svim svojim pacijentima?
Ono što bih savjetovala svim svojim pacijentima, a ne bih htjela da to zvuči prozaično, je da održavaju urednu tjelesnu težinu. Znači, jedna od rečenica koju prečesto izgovaram u svojoj ordinaciji je redukcija tjelesne težine. Savjetovala bih pacijente i da pripaze na svoju prehranu, da se redovito kreću, da redovito vježbaju ukoliko žele imati dugo vremena kvalitetan život i uživati u njemu dok su mladi, ali i kasnije kada su stariji. Dakle, redovita tjelovježba, uravnotežena prehrana i aktivnost, naravno primjerene dobi i ostalim eventualnim bolestima koje pacijenti imaju. Još bih im savjetovala da osluškuju sebe i svoje tijelo. Često im kažem da su svi odgovori u nama i duboko vjerujem u to da naša duševna bol ili duševna patnja koje prolazimo u ovim današnjim teški i izazovnim vremenima mogu biti uzrokom bolova i smetnji koje se odražavaju na naše tijelo. Jedino mi je žao da pacijenti često liječniku dođu prekasno!
