Postavljanje dijagnoza i liječenje pacijenata neće biti moguće bez genetike i drugih znanstvenih dostignuća

Dr. Ivana Erceg Ivkošić u svojoj je karijeri uspješno povezala genetiku i ginekologiju. O tome kako se ove dvije grane medicine i znanosti nadopunjuju te kako su povezane, ali i o životnom i karijernom putu koji ju je doveo do Svete Katarine, te drugim temama razgovarali smo s ovom svestranom liječnicom koja iza sebe ima zaista impresivnu karijeru.  

Je li medicina bila Vaša prva ljubav? Jeste li od malena željeli postati liječnica ili se ljubav rodila kasnije?

Moja majka je uvijek govorila da ću sigurno biti teta u vrtiću ili učiteljica u školi. Odmalena sam lutkicama stalno nešto tumačila, pričala s njima, pomagala im… Liječnički posao je sličan tome: mi se brinemo o svojim pacijentima, pomažemo im, podržavamo ih i na neki način „učimo“ mnogim stvarima, tako da je to „nešto“ vjerojatno oduvijek u meni postojalo, još prije mogućnosti mog vlastitog sjećanja pa mi je to majčino sjećanje dragocjeno.

Stručnjakinja ste za žensko zdravlje. Jeste li oduvijek htjeli ovu specijalizaciju i zašto?

Ginekologija je najljepša specijalizacija, ali naravno, ja sam subjektivna, iako zaista tako mislim i osjećam. Međutim, nije uvijek bilo tako. Tijekom studija medicine imala sam, nažalost, neke neugodne situacije vezano za kolegij iz ginekologije koje više nisu bitne, ali su mi kao mladoj studentici bile dosta traumatične i potpuno su mi svojevremeno omrznule ginekologiju. Koliko mi je potajno bila draga, toliko sam još jače „bježala“ od nje. Uvijek iznova to pričam studentima jer je izuzetno važno da u mladosti imaju nekoga tko će ih ispravno uputiti u život, biti uz njih, podržati ih i zapravo pomoći im da sami ispravno odluče i kasnije budu sretni i ispunjeni. Zbog toga sam se jedno vrijeme bila okrenula pedijatriji i psihijatriji. Sva sreća da je kasnije moj mentor bio pametniji od mene te me, unatoč mojoj tvrdoglavosti i odbijanju, strpljivo „naveo“ na ginekologiju. Uvijek sam mu zahvalna na tome. Pedijatrija, nažalost, nije samo liječenje slatkih malih beba, a psihijatrija ne podrazumijeva samo simpatične drage ljude za razgovor i psihoterapiju.

S druge strane, ginekologija je najšira i najinteresantnija. Mi žene smo „interesantne“, a u ginekologiji se susrećem sa svim životnim razdobljima u životu žene, od djetinjstva, puberteta, adolescencije, mladosti, trudnoće, kao izuzetno važnog dijela ženinog života i mogućim problemima u vezi s tim, pa sve do menopauze i problemima žena u starijoj životnoj dobi, točnije do kraja života. Često se u radu povežemo za cijeli život i steknemo međusobno povjerenje. Ginekologija je predivna. Nije rijetko da mi žene kažu stvari koje nikad nikome nisu mogle ili smjele reći i naravno da to ostaje između nas, a ja se sa svakom pacijenticom iznova uživim u njezin život. Doživljavam svoje pacijentice kao kompletne osobe i tako s njima i postupam. Olakšam im koliko god mogu ne samo njihove ginekološke probleme nego im pristupam cjelovito, individualno i personalizirano.

Inače mislim da se bolesti pojavljuju kad smo nezadovoljni i imamo probleme u životu općenito tako da volim sagledati cjelokupnu situaciju. Tijelo nas upozorava da nešto nije u redu i često tamo gdje smo najosjetljiviji pojavi se bolest. Doživljavam svoje pacijentice kao sebe, svoju kćerku, sestru, prijateljice… što one jako dobro osjete te mi se rado vraćaju, na obostranu radost i zadovoljstvo.

Vi ste jedini licencirani Natural Family Planning Medical Consultant u Hrvatskoj. Možete li nam pojasniti NaPro tehnologiju ili druge prirodne metode pomognute oplodnje i ima li razlike od uobičajenog postupka liječenja neplodnosti metodama umjetne ili izvantjelesne oplodnje? Po čemu su slični, a po čemu se razlikuju?

Da, boravila sam u dva navrata, 2012. g. i 2013. g. u Varšavi u Poljskoj na edukaciji te završila i položila ispit Sveučilišta Creighton i Instituta Pape Pavla VI (Institute Pope Paul VI, Omaha, Nebrasca, USA) iz Amerike za Fertility Care sustav prirodnog liječenja ginekoloških problema uključujući i probleme neplodnosti pod vodstvom ginekologa profesora Thomasa Hilgersa. NaPro je skraćenica od Natural Procreation ili prirodnog rađanja. Bitna razlika između izvantjelesne oplodnje i navedenog je u tome što je korištenjem prirodnih metoda zanošenje tjelesno, a obrada pacijenata tj. parova čak i hormonska terapija i praćenje je slično, uz manju dozu hormona i detaljniji ili cjelovitiji pristup paru ili pacijentici. Naravno da to nije uvijek primjenjivo, npr. za parove kod kojih žena nema jajovode ili muškarac spermije.

Vaše uže područje interesa je neplodnost. Nekako nam se čini da je u zadnje vrijeme sve više parova koji se bore s ovim problemom. Je li to zaista tako? I ako je, što mislite zašto je to tako?

Neplodnost je jedna vrlo zanimljiva i izazovna tema.  Danas u svijetu od 15 do 20 % parova ima u nekom periodu života problema sa zanošenjem. Dakle, svaki peti par, što nije zanemarivo. Mislim da taj broj raste. Razlozi su brojni, a čini mi se da su nekako sve češći lošiji spermiogrami s kojima se teško nositi i liječiti ih.

Je li tome razlog prehrana, zračenja, onečišćenja svih vrsta, stil života, konzumacije različitih štetnih tvari i sl., ne zna se točno. Svakako ne pomaže i sve kasnije planiranje trudnoće jer s godinama plodnost opada, posebno kod žena. Mladi ljudi sve teže nalaze partnere, sve teže se odlučuju na zajednički život, a i često zajedno odgađaju potomstvo. Vrijeme će pokazati u kom smjeru će sve to ići i kako.

Svakako i genetika postaje sve važniji čimbenik. Dosadašnjim uobičajenim testovima hormona, prohodnosti jajovoda, briseva i spermiograma često ne možemo otkriti uzrok neplodnosti, a samim tim niti je izliječiti. Metode izvantjelesne oplodnje, popularni IVF, već dugo ima uspješnost od nekakvih 40 % i teško se penje iznad toga, do maksimalno 60 %. Moraju se tražiti nove metode, npr. genetičke koje se već dugo vremena intenzivno istražuju, ali zasad relativno malo primjenjuju u svakodnevnom radu.

Medicina napreduje i razvijaju se novi genetski testovi koji se koriste u dijagnosticiranju. Možete li nam reći Vaše mišljenje o ovome? Je li to dobro ili nije? Ako možete objasniti zašto tako mislite?

Genetski testovi se stalno razvijaju i postaju sve opširniji, točniji i korisniji. Smatram da je to dobro. Geni su nešto što smo naslijedili, ali naravno da je epigenetika također važna. Mislim da je svako novo znanstveno saznanje odlično, a ako je ono i primjenjivo u kliničke svrhe, to je izvrsno. Nakon završenog medicinskog fakulteta u Splitu, otišla sam na tzv. „postdoctoral fellowship“ u SAD gdje sam radila dvije godine u Laboratoriju za genetiku i razvojnu biologiju na University of Connecticut Health Center (Sveučilišna bolnica države Connecticut). To je bilo izvrsno iskustvo u svakom pogledu, ali tada, prije 20 i više godina, mislila sam kako je znanost spora, kako se ništa ne zna, kako dugo vremena treba za neki pokus ili istraživanje… Iskreno, tada sam mislila kako su Amerikanci vrlo čudni zato što toliko puno novaca troše „za ništa“. Kao mladom nestrpljivom doktoru medicine bilo mi je to neshvatljivo, da ne kažem skoro neprihvatljivo. Bila sam željna klinike i liječiti pacijente „sad i ovdje“, a ne trošiti vrijeme i novac na nekakva istraživanja na miševima i pilećim embrijima od kojih će pola biti neupotrebljivo. Zaista sam tada tako razmišljala i zbog toga sam se, unatoč korisnom iskustvu života u Americi, koje me je obogatilo u svakom pogledu, jedva čekala „vratiti“ klinici, imati živog pacijenta ispred sebe kojemu mogu pomoći isti čas. Ne kaže se uzalud mladost-ludost!

Nakon puno manje godina nego što sam očekivala, genetika je postala, da ne kažem „hit“, u kliničkoj medicini. Bila sam sretna kad sam se vratila u Hrvatsku gdje mi je bilo puno lakše pratiti genetska otkrića jer sam imala genetičku podlogu. Također, s godinama sam shvatila da medicina često ne može dijagnosticirati bolest, a kamoli izliječiti pacijenta samo na temelju pregleda, a bez dodatnih testova, nalaza i znanstvenih saznanja. Sve napreduje pa tako i medicina. A nakon dugo godina isključivog kliničkog rada, moj životni krug se zatvorio dolaskom u Svetu Katarinu, koja izuzetno podržava i prati sva znanstvena istraživanja i otkrića, a posebno genetička.

Moram zaključiti kako je moja mudrost došla s godinama i genetika, s kojom sam počela nakon fakulteta pa sam od nje „pobjegla“ u kliniku, vratila se puno brže i u puno većem obimu nego što sam kao mladi nestrpljivi doktor uopće mogla sanjati. Bila sam tada u krivu, a sad mi je drago da sam bila u krivu i da je genetika postala naša stvarnost, a ne neka tamo daleka i nedostižna budućnost. U životu se izgleda sve posloži baš onako kako treba biti. Spoj moje voljene kliničke medicine i genetike je divan. Uskoro, a u razvijenijim dijelovima svijeta je to već sada, postavljanje pravih dijagnoza i liječenje pacijenata neće biti moguće bez genetike i drugih znanstvenih dostignuća i što se prije tome prestanemo opirati i počnemo to pokušavati razumjeti i prihvatiti to bolje za nas, ali još više za naše pacijente, što je u konačnici najvažnije. Pacijent je najvažniji. Znanost i medicina idu dalje, a bar smo mi liječnici naučili da je cjeloživotno učenje nemoguće zaobići i dobro da je tako. Samo tako napredujemo. Naravno da su anamneza i klinički pregled najvažniji i osnova za sve, ali to je tek početak za pravi i uspješan način liječenja pacijenata.

Hoće li ovo, u nekoj daljoj budućnosti, dovesti do genetskog inženjeringa gdje će roditelji moći birati, npr. boju očiju, kose, gdje će se moći izbrisati bolesti i prije nego se beba rodi?

Nadam se da neće i da će znanstvenici i liječnici biti dovoljno moralni, etični i mudri da genetska dostignuća i sve vezano uz to koriste isključivo u dobre svrhe. Naravno, određeni oprez je uvijek potreban jer ljudi su samo ljudi i nekad je tanka granica između dobra i zla. Mora se paziti što i zašto se radi, ali mislim da je genetika (pod tim mislim i sve drugo vezano uz to) vrlo zanimljiva, krije mnoge odgovore, pruža puno mogućnosti i ne bismo smjeli odustati od tih znanstvenih istraživanja zbog moguće zlouporabe nego moramo tu moguću zlouporabu uočiti i na vrijeme spriječiti.

Koliko nam ovi genetski testovi mogu pomoći u prevenciji bolesti?

Genetski testovi nam mogu pomoći jer nam daju dodatne informacije, a informacije su bitne. Ako otkrijemo da imamo genetske promjene koje su česte u nekim bolestima, onda se možemo više posvetiti te usmjereno i ciljano voditi računa o tome. Naravno ne treba odmah dramatizirati i bojati se da ćemo dobiti neki rak ili tu bolest, jer takav nalaz naravno to niti ne znači, ali treba racionalno tome pristupiti, imati rezultat testa na umu, osluškivati svoje tijelo, pratiti svjetska dostignuća po tom pitanju i tako brinuti za sebe. Genetski testovi se neprekidno razvijaju i usavršavaju te proširuju. Sve više znamo o tome, a kako vrijeme bude odmicalo tako ćemo znati još i više i bit će nam još korisniji u prevenciji, dijagnostici i liječenju bolesti.

Brinu li naše sugrađanke dovoljno o svom ginekološkom zdravlju?

Žensko zdravlje je izuzetno važno jer kako volim pametne izreke, često se sjetim još jedne koja kaže da „žena drži tri kantuna (ugla) kuće“. Dakle, zadovoljna žena je blago za čitavu obitelj i društvo u cjelini. Da bi žena bila zadovoljna mora biti zdrava. Mi možda jesmo tisućljećima smatrane kao nježniji i slabiji spol zbog svoje, objektivno gledano, fizički slabije snage, ali ženska energija je ogromna, usudila bih se reći neprocjenjiva. Sva živa bića, sve oko nas i čitav svijet su čudesni i fascinantni, ali žene su stvarno „čuda“. Ne znam statističke podatke, ali mi se čini, općenito gledano, da žene u Hrvatskoj dosta dobro brinu za svoje ginekološko zdravlje.

Naravno, dogodi se da mi dođu na pregled, a nisu bile 5 ili 10 godina, ponekad nažalost i više, ali nikad ih zbog toga ne kudim niti im filozofiram. Bude im neugodno kad ih pitam kad je bio zadnji ginekološki pregled, Papa test i ultrazvuk. Ipak, olakšam im i kažem da nema veze, da je dobro da su došle, bolje ikad nego nikad, jer ono što je prošlo ne možemo vratiti pa samim tim se ne treba s tim opterećivati, nego idemo dalje.

Naglasim im da bi od sad pa dalje bilo dobro da dolaze redovito, barem jedan put godišnje, ako je sve u redu. Ako možemo i moramo automobil voditi jedanput godišnje na servis, tehnički pregled i sl. po čemu je onda naše tijelo manje vrijedno?! Naše tijelo nam je jedino i neprocjenjivo blago koje smo ikad dobili ili ćemo ikad dobiti i vrijeme je da se prema njemu počnemo tako i ponašati. Naše zdravlje je neusporedivo vrjednije od bilo čega drugog na svijetu.

Za kraj, što biste im poručili?

Drage moje pacijentice, život je predivan, uživajte kad god možete u svakom trenutku, ali se brinite za sebe. I to nije sebično, nego upravo suprotno. Da bi mogli i znali pomoći drugima, prvo se moramo znati i moći pobrinuti za sebe. Dolazite redovito na ginekološke preglede, barem jedanput godišnje jer to nije ništa strašno uz nježan i pažljiv pristup te puno razgovora i pojašnjenja svega. Ne bojte se tražiti pomoć naravno i češće, kad je ona potrebna. Sve se može i da riješiti. Neka vaš ginekolog bude vaš najbolji i najintimniji prijatelj, žena ili muškarac od povjerenja, što mi i jesmo, a uz to smo još i stručni. Najbolja kombinacija. Uzmite svoj najvažniji dio tijela u svoje ruke i dođite k nama. Mi u Svetoj Katarini smo uvijek tu za vas.