Sjedilački način života sve više negativno utječe na naše zdravlje
Dugotrajno sjedenje pred računalima ili na kauču s mobitelima u rukama počelo je ostavljati traga na našim tijelima. Sve je veći broj djece i odraslih koji imaju brojne zdravstvene probleme zbog toga. O ovome smo razgovarali s dr. Zrinkom Djukić Koroljević, spec. fizikalne medicine i rehabilitacije, a koja je u karijeri radila i s profesionalnim sportašima, ali i s građanima. Njeno područje interesa su ortopedska i neurokirurška rehabilitacija te rehabilitacija sportskih ozljeda. Timu fizikalne medicine i rehabilitacije Sv. Katarine pridružila se 2020. godine.
Kada ste osjetili poziv prema ovome poslu? Jeste li odluku o liječničkoj karijeri donijeli kao dijete ili u srednjoj školi? Što Vas je potaknulo na ovaj odabir?
Poziv prema ovome poslu osjetila sam tijekom svojih ranih srednjoškolskih dana. Po naravi sam prirodnjak, s afinitetom prvenstveno prema biologiji i fizici. Volim zakonitosti te proučavanje odstupanja od istih. Obitelj je za mene htjela lakši put, ali sebe nisam vidjela niti u jednoj drugoj struci.
Opišite nam ukratko Vas obrazovni put
Nakon završetka osnovnoškolskog obrazovanja, upisala sam 2. Opću gimnaziju u Križanićevoj ulici. Po završetku iste, upisala sam Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na kojem sam diplomirala 2010. god. Nakon odrade obaveznog pripravničkog staža, zapošljavam se kao voditelj Tima 1 izvanbolničke Hitne medicinske službe te svoje iskustvo stječem radeći u više županija. 2014. godine započinjem specijalizaciju iz Fizikalne medicine i rehabilitacije, a nakon polaganja specijalističkog ispita, kao specijalist Fizikalne medicine i rehabilitacije zapošljavam se u Specijalnoj bolnici Sveta Katarina. U međuvremenu upisujem Poslijediplomski doktorski studij Kineziterapije na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje sam trenutno u završnoj fazi obrane doktorske disertacije.
Zašto ste odabrali baš ovu granu medicine – jeste li oduvijek htjeli postati fizijatar ili se ljubav rodila putem?
Tijekom svojih studentskih dana sam, poput većine kolegica, željela postati pedijatar. Do kraja fakultetskih dana, shvatila sam da je to posao koji uz klasičnu odgovornost koju nosi liječnička profesija, nosi sa sobom i čitav niz paramedicinskih, socijalnih i psiholoških komponenti koji dodatno otežavaju posao. Radeći kao liječnik tima izvanbolničke hitne medicinske službe prvi sam put osjetila istinsko profesionalno zadovoljstvo i ispunjenje. Brzina donošenja odluke te stajanje iza nje unatoč tome što sam u svakom trenutku svjesna posljedica iste, oblikovalo me na profesionalnom i osobnom planu. Međutim, posao je to koji jako troši, emocionalno i fizički. Tako sam i ja, nakon četiri godine rada, osjetila da je vrijeme da nađem posao u kojem mogu jednako tako pomagati ljudima, a uz to ostvariti svoje obiteljske želje i planove. Radeći na relativno malom terenu u HMS često sam puta slušala svjedočanstva ljudi koji su, nakon određenog zahvata ili ozljede, potpunu funkcionalnu sposobnost vratili zahvaljujući fizikalno-terapijskim procedurama i postupcima. Tada sam shvatila na koji način želim usmjeriti svoj profesionalan put.
S kakvim se izazovima susrećete u poslu?
Tijekom svog specijalističkog usavršavanja u toplicama i državnim institucijama problematika s kojom sam se najčešće susretala bila je ujedno ona koja je najčešća u općoj populaciji, npr. križobolja, vratobolja ili druge kronične i degenerativne bolesti. U SB Sv. Katarina, susrećem se većinom s problemima mladih ljudi, sportaša i rekreativaca, akutnim ozljedama ili sindromima prenaprezanja.
S obzirom na širok obim kirurških i ortopedskih zahvata koji se obavljaju u SB Sv. Katarina, postoperativna rehabilitacija važan je segment mog svakodnevnog posla. Uz to, u SB Sv. Katarina svakodnevno dolaze i strani državljani s kompleksnom problematikom koja zahtjeva obradu multidisciplinarnog tima stručnjaka, a koji se, sukladno preporuci naših prijašnjih pacijenata, odlučuju za obradu i liječenje u našoj bolnici, što bih svakako izdvojila kao nešto što iskustvo rada u ovoj bolnici čini posebnim. Personalizirani pristup pacijentu svakako je izazov, ali i odlika je i posebnost rada u ovoj bolnici.
Koje su najteže situacije s kojima se susrećete ili ste se susreli tijekom karijere?
Kao najtežu, ali i najdražu situaciju svakako bih izdvojila reanimaciju 3-mjesečne djevojčice na koju smo kao tim HMS bili pozvani nakon što su roditelji našli kćerku beživotnu, nakon popodnevnog odmora. Pravodobnom i pravilnom intervencijom čitavog tima, djevojčica je uspješno reanimirana i prevezena u bolnicu na daljnju skrb. Ema je danas zdrava školarka, i to je nešto što je svakako utjecalo na mene i profesionalno i osobno. Nemoguće je doživjeti tako nešto, a da se ne promijeni i vaš svijet. U trenutku postanete svjesni odgovornosti, snage timskog rada, ali i prolaznosti, krhkosti i slabosti.
Možete li usporediti kako se Vaš posao promijenio od kada ste počeli raditi do sada (koliko je tehnologija utjecala na rad)
U početku mog bavljenja medicinom, ona je bila usko specijalizirana i rascjepkana na područja kojima se određeni liječnik bavi. Danas je naglasak na timskom pristupu problemu i holističkom sagledavanju istog. Personalizirana medicina nova je paradigma u Hrvatskoj, koja podrazumijeva pravu terapiju za pravog pacijenta u pravo vrijeme, a temelji se na poznavanju molekularne osnove bolesti. Uz farmakogenomsku analizu obuhvaća interpretaciju iste od strane kliničara i specijalista bazičnih područja medicine. Ovo je koncept koji je za mene bio nepoznat dok nisam postala dio tima bolnice u kojoj sada radim. Uz to, istaknula bih novu tehnologiju koja je svakako unaprijedila kvalitetu posla i uspješnost rehabilitacijskih procesa.
Medicina se sve više mijenja i razvija, zahvaljujući čemu je i oporavak nakon ozljede sve kraći. Je li dobro tijelo poticati na brže zacjeljivanje ili je bolje pustiti ga da samo zacijeli? Kakve su dugoročne posljedice ovoga?
Na žalost, proces cijeljenja nakon ozljeda ima svoj tijek, to je nešto što je poznato, vremenski determinirano i na što se ne može utjecati. Poštujući normalne procese cijeljenja, fizikalno- terapijskim je modalitetima, prije svega medicinskom gimnastikom i stimulacijom propriocepcije moguće ubrzati oporavak nakon cijeljenja, kao i kasnija funkcionalna rehabilitacija.
Ljudi su sve skloniji sjedilačkom načinu života. Možete li dati neke preporuke i savjete kako očuvati zdravlje zglobova i leđa?
Sjedilački način života doprinosi nastanku kroničnih bolnih sindroma, prvenstveno, vratobolji i križobolji. Mišići slabe, postura tijela se mijenja, što uzrokuje nastanak subjektivnih smetnji od strane koštano – mišićnog sustava. Svakako je preporučljivo svakodnevna fizička aktivnost u smislu rekreativnog bavljenja sportom, hodanja, planinarenja ili plivanja. Tijekom duljeg sjedenja potrebno je paziti na aktivno držanje tijela u pravilnom položaju, uz optimizaciju radnih uvjeta. Konkretno, ekran monitora poželjno je staviti u razinu očiju kako bi izbjegli pognuti položaj glave, radni stol mora visinom pratiti konstituciju radnika, dok će korištenje ergonomske podloge za miš s jastučićem za dlan prevenirati nastanak pritiska na živce u šaci. Jednako tako, potrebno je što češće raditi pauze u kojima ćemo istegnuti mišiće ili prošetati.
Za kraj, imate li kakvu poruku za sve mlade koji se žele baviti ovim poslom?
Svakako bih podržala sve mlade koji imaju želju baviti se ovim zanimanjem. Specijalizacija je humana, uskladiva s obiteljskim životom i jako široka te time pruža mogućnost bavljenja cijelim spektrom različitih stanja. Osim preoperativne i postoperativne rehabilitacije, obuhvaća patologiju dječje dobi, rehabilitaciju sportskih ozljeda i sindroma prenaprezanja, rehabilitaciju kraniocerebralnih ozljeda kao i rehabilitaciju određenih kroničnih bolesti i stanja. S obzirom na napredak tehnologije i razvoj novih spoznaja, mladi liječnici moraju biti spremni na konstantno učenje, koje se svakako isplati kada vidiš pacijenta kojem je zahvaljujući timskom i personaliziranom pristupom vraćena funkcionalna sposobnost i poboljšana kvaliteta života.
