Pravovremena dijagnostika demencije izuzetno je važna

Razgovarali smo s dr. sc. Danijelom Žakić Milas, specijalisticom kliničke psihologije, koja je dio tima Centra za demenciju Specijalne bolnice Sv. Katarina. Svrha navedenog Centra je doprinijeti pravovremenom liječenju demencije kao javnozdravstvenog prioriteta, a kako bi se usporila progresija bolesti i oboljeli što drže zadržali na određenoj razini funkcioniranja.

Dr. Žakić Milas tijekom razgovora nam je otkrila kako je tekao njen životni i karijerni put, koja su sve njezina polja interesa i s kojim izazovima se susreće u svakodnevnom radu s pacijentima te izuzetno važne i zanimljive informacije o velikom kognitivnom poremećaju – demenciji, kao i o velikom značaju pravovremene dijagnostike demencije.

Kada ste osjetili poziv prema svome zvanju, tj. kako ste odlučili da se želite baviti baš psihologijom?

Poziv prema svom zvanju osjetila sam vrlo rano, još negdje u nižim razredima osnovne škole. Zvuči nevjerojatno, zar ne? Jednostavno sam oduvijek obraćala pažnju na ljudsko ponašanje i značajke ponašanja specifične za svaku pojedinu osobu. Za sebe kažem da sam vrlo perceptivna – primjećujem fine razlike u ponašanju, gestama, tonu glasa kod ljudi itd. Kao vrlo mladu osobu, na početku karijere,  privlačila me spoznaja da je ljudsko ponašanje i funkcioniranje „mjerljivo“ na znanstveno utemeljen način.

Možete li ukratko opisati Vaš obrazovni put?

Rođena sam u Zagrebu, gdje sam i završila jezičnu gimnaziju. Studirala sam psihologiju, također u Zagrebu. Po završetku studija vrlo brzo sam se zaposlila te upisala specijalizaciju iz kliničke psihologije. Nakon završene specijalizacije i obranjenog specijalističkog rada, doktorirala sam iz područja neuropsihologije – oštećenja radnog pamćenja/izvršnih funkcija kod pacijenata oboljelih od shizofrenije i afektivnog bipolarnog poremećaja. Vještak sam za područje kliničke psihologije u Hrvatskoj i inozemstvu. Sveučilišni sam predavač na Hrvatskim studijima i Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Sudjelujem u kontinuiranoj poslijediplomskoj izobrazbi psihologa iz područja primjene i interpretacije složenih dijagnostičkih testova/inventara ličnosti u okviru neuropsihologijskog fundusa testova i kliničke procjene ličnosti.

Koje su Vaša polja interesa i područje rada?

Moj svakodnevni posao najvećim dijelom sastoji se od provedbe različitih vrsta psihologijske procjene. U  posljednjih nekoliko godina najvećim dijelom se radi o  neuropsihologijskoj procjeni prilagođenoj osobama s degenerativnim bolestima mozga – različitih vrsta demencije. Radi se o zasebnoj, specifičnoj procjeni osoba kod kojih je došlo do značajnog oštećenja kognitivnih funkcija, poput različitih vrsta pamćenja, mišljenja, rješavanja problema, istovremene obrade informacija itd. Drugo značajno područje mog interesa obuhvaća složenu procjenu/dijagnostiku ličnosti za različite potrebe, primarno dijagnostičke ili diferencijalno-dijagnostičke, ali i u svrhu forenzičkih vještačenja.

Radi kakvih poteškoća Vam se pacijenti najčešće javljaju te jesu li to više muškarci ili žene?

Budući da je moj svakodnevni posao na klinici usko specijaliziran, najčešće mi se javljaju pacijenti koji su primijetili da su počeli značajnije zaboravljati. Radi se otprilike podjednako o muškarcima i ženama, možda nešto češće dolaze žene. Zaboravljanje i smetnje u svakodnevnom funkcioniranju mogu se javiti i nakon različitih bolesti ili stanja poput moždanog udara, ili u okviru nekih kroničnih bolesti poput dijabetesa ili dugogodišnje arterijske hipertenzije. U posljednje vrijeme u ambulantom radu sve češće dolaze pacijenti nešto starije životne dobi koji su se značajno kognitivno promijenili nakon preboljelog virusa COVID-19.

Kao što ste već naveli, jedno od Vaših područja rada je i dijagnostika te neuropsihološka obrada kognitivnih poremećaja poput demencije. Prema podacima HZJZ-a iz 2017. godine, procjenjuje se da u Hrvatskoj ima oko 86.000 osoba s demencijom, a među njima čak 70% ima Alzheimerovu bolest. S obzirom na brojke, smatrate li da je riječ o velikom javnozdravstvenom problemu koji zahtijeva podizanje svijesti javnosti te pravovremenu i kvalitetniju dijagnostiku?

Apsolutno da. Demencija je veliki javnozdravstveni problem koji se posljednjih godina nalazi pri samom vrhu interesa, kako akademske zajednice, tako i javnosti. Produženje životnog vijeka donijelo je sa sobom i ovu vrstu problema, no iskustveno nam se čini da nije samo dulji životni vijek doveo do velikog broja ljudi koji se suočavaju s ovom vrstom bolesti mozga u svim njenim fazama. Osim toga, kada u obitelji imate člana oboljelog od demencije, čitava obitelj je na neki način onemogućena u svakodnevnom funkcioniranju, a osobito su na udaru njegovatelji, koji i sami u nekom trenutku trebaju stručnu medicinsku pomoć.

Pravovremena dijagnostika je od izuzetne važnosti. Demencija se ne može izliječiti, no u određenom vremenskom prozoru, u određenim fazama bolesti i uz neke zadovoljene uvjete, moguće je usporiti progresiju bolesti. Upravo zbog toga je izuzetno važna pravovremena dijagnostika bolesti. „Kvalitetna“ dijagnostika bolesti, kako ste vi to nazvali, obično uključuje pregled specijalista neurologa ili psihijatra, neuropsihologijsku procjenu, slikovne prikaze mozga te specifične laboratorijske pretrage.

Što je zapravo demencija te na koji način postavljate dijagnozu demencije?

Demencija je sindrom uzrokovan bolešću mozga, najčešće kroničnog i progresivnog tijeka, u kojem postoji višestruko oštećenje viših kognitivnih funkcija koje uključuju pamćenje, mišljenje, orijentaciju, shvaćanje, računanje, sposobnost učenja, jezične funkcije, rasuđivanje itd. Kognitivna oštećenja obično su praćena oštećenjem emocionalne kontrole, socijalnog ponašanja i motivacije, što kod nekih vrsta demencije može prethoditi kognitivnim promjenama. Ovaj sindrom javlja se u Alzheimerovoj bolesti, cerebrovaskularnoj  bolesti, ali i u drugim stanjima ili bolestima koje primarno ili sekundarno zahvaćaju mozak.

Dijagnostika demencije obuhvaća nekoliko različitih postupaka. Svakako je potreban pregled specijalista neurologa ili psihijatra, koji onda obično preporuče daljnje postupke. Ponekad se, primjerice, počinje s neuropsihologijskom procjenom, nakon koje slijedi konzultacija neurologa ili psihijatra. Potom pacijent čini različite vrste slikovnih prikaza mozga, CT mozga ili MR mozga, a rijetko, u usko definiranim radnim dijagnozama, i SPECT-pozitronsku emisijsku tomografiju mozga. Obično se provjerava razina vitamina B12 i folne kiseline u organizmu, budući da njihov manjak može značajno pogoršati stanje pacijenta. Konačno, nakon objektivizirane dijagnoze, za pacijente kojima je to potrebno, uvode se antidementivi – lijekovi koji usporavaju progresiju bolesti. Antidementiva ima više vrsta, a koji od njih ćemo odabrati ovisi o stadiju bolesti.

Recite nam nešto više o samoj neuropsihologijskoj procjeni/testiranju.

Različite definicije određuju neuropsihologiju kao znanstvenu disciplinu koja istražuje veze između funkcija središnjeg živčanog sustava i ponašanja. Nema potpunog slaganja o tome je li neuropsihologija jedinstvena disciplina ili je sastavljena od nekoliko odvojenih disciplina kao što su npr. eksperimentalna neuropsihologija, klinička neuropsihologija i, po nekima, neurolingvistika. Muriel Lezak je primjerice definirala kliničku neuropsihologiju kao primijenjenu znanost koja se bavi bihevioralnom ekspresijom mozgovne disfunkcije. Neuropsihologijskom procjenom kao takvom ispituju se različite kognitivne funkcije poput pamćenja, rasuđivanja, apstraktnog mišljenja, pažnje, izvršnih funkcija, orijentacije, potom perceptivne funkcije poput složene vizualne analize i sinteze, vizuo-spacijalne percepcije ili pak vizuo-motoričke funkcije.

Može li se demencija izliječiti ili čak spriječiti da do nje uopće dođe u starijih osoba?

Demencija se ne može izliječiti, a niti spriječiti. Kroz zadnje dekade 20. stoljeća imali smo razne, manje ili više ozbiljne hipoteze, o tome kako određena hrana djeluje na pojedine neurotransmiterske sustave ili kakva je veza između duljine spavanja (biologijski kratki spavači) i stvaranja plakova u mozgu. Nažalost, niti jedna od tih hipoteza nije dobila svoju punu potvrdu. Možemo reći da nasljeđivanje igra značajnu ulogu u predviđanju nastanka bolesti. No, hoće li će se netko razboljeti od demencije i kako će to izgledati  ovisi o čitavom nizu dosta složenih faktora. Jedno je sigurno: kada bi svi ljudi živjeli relativno dugo, svi bi se razboljeli od demencije. Ono što možemo jest održavati stanovitu „higijenu“ i disciplinu u sudjelovanju u različitim socijalnim situacijama na počecima bolesti, umjesto povlačenja iz njih, te u izvođenju svakodnevnih vježbi pamćenja. Također, važno je baviti se svojim interesima i hobijima koliko god je to dugo moguće, uz pokušaj učenja novih znanja te stjecanja novih vještina i u poznijoj životnoj dobi.

Što smatrate najvećim izazovom u svome radu?

Najveći izazov u mom radu svakako je pravovremena dijagnostika bolesti, no ona na neki način leži izvan granica mog osobnog utjecaja. Ljudi često ne prepoznaju simptome velikog kognitivnog poremećaja -demencije relativno dugo nakon što je bolest započela. Sami počeci bolesti se izrazito rijetko detektiraju od strane laika jer su diskretni i ne moraju imati veze s pamćenjem. Primjerice, bolest može započeti samo promjenom raspoloženja ili laganim promjenama u motivaciji. Pacijenti i njihove obitelji tu promjenu gotovo uvijek pripisuju nečemu drugom. Na taj način obično izgubimo i par godina od početka bolesti. Valja reći da ne traju sve demencije jednako dugo u svom rasponu od početka bolesti do njenog kraja. Obično traju oko 10 godina, no određene vrste demencija, poput fronto-temporalne, traju svega par godina od početka do smrtnog ishoda te često pogađaju ljude srednje životne dobi.

I za kraj, što biste savjetovali osobama čiji član obitelji pati od demencije?

Za članove obitelji oboljelih od demencije primarno vrijedi jedan opći savjet: čuvajte svoje zdravlje!

Opće je poznata stvar da se njegovatelji pacijenata s demencijom ekstremno fizički i emocionalno naprežu, da to naprezanje traje dugo i da je svakodnevno, što u konačnici rezultira potpunim izgaranjem njegovatelja. Gotovo svi njegovatelji u nekom su trenutku iskusili tugu, osjećaj usamljenosti ili pak potpunog izgaranja. Osobe koje brinu o voljenom članu obitelji oboljelom od demencije često proživljavaju „serije“ žalovanja sukladno propadanju kognitivnih funkcija i svakodnevnih sposobnosti u svakoj novoj fazi bolesti. Svi njegovatelji trebaju informacije o demenciji kao bolesti kroz sve njene faze te dostupnost neke vrste treninga vezanog uz bolje postupanje njegovatelja, također sukladno pojedinim fazama bolesti.

Za kraj, nemojte se sramiti tražiti pomoći jer kroz neke faze bolesti vašeg voljenog člana obitelji jednostavno nećete moći sami.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.